Perivojno-kulturna obilježja
Podignut u razdoblju 1494. – 1502. godine, perivoj ljetnikovca obitelji Gučetić – Gozze jedini je sačuvani dubrovački perivoj čiji je razvoj u proteklih pet stoljeća tekao evolucijskim rastom. Od jednostavne, ranorenesansne kompozicije u kasnorenesansnoj i baroknoj etapi razvija se izrazita jednoosna koncepcija, koja se kao prepoznatljiva osebujnost zadržala do danas. To ukazuje na odmak od uobičajenog tlocrta dubrovačkog renesansnog perivoja u obliku nepravilne mreže. Jednoosnom kompozicijom Trsteno se izdvaja kao tipološka različitost renesansne dubrovačke perivojne arhitekture.
Perivoj u Trstenom bio je jedini na dubrovačkom području gdje se tekuća voda mogla slobodno upotrijebiti za perivoj. Godine 1736. podignuta je, najveća u Dubrovniku, barokna fontana s bazenom, velikom špiljom (grotom) i kipovima iz antičke mitologije (Neptun i nimfe), postavljenim ispred špilje. Fontana se opskrbljivala vodom iz potoka preko akvedukta s 14 lukova.
U pogledu stilski prepoznatljivih perivojno-kulturnih obilježja prepoznajemo pet etapa – renesansnu (15. i 16. st.), baroknu (17. i 18. st.), romantičnohistoricističku (19. st.), kasnoromantičnu (početak 20. st.) i kasnomodernističku (druga polovica 20. st.).
Jednoosna kompozicija uobičajena je kod talijanskih renesansnih perivoja, a kod dubrovačkih je perivoja iznimka. Na toj arhitektonskoj kompozicijskoj osi smješteni su zgrada ljetnikovca i paviljon (vidikovac/glorijet) te akvedukt s fontanom i grotom. U doba kasne renesanse, u drugoj polovici 16. stoljeća, perivoj se širi unutar lovorova gaja i postaje jedno od mjesta intelektualnog života Dubrovnika.
Barokno doba u Dubrovniku počinje nakon velikog potresa 1667. i traje do kraja 18. stoljeća. Uzdužna os sada se naglašava i postaje glavna tema barokne kompozicije perivoja i ljetnikovačkoga sklopa. Perivoj se proširuje pravokutnim šetnicama s rubovima od šimšira (Buxus sempervirens L.) i s gajevima (bosketima) unutar polja, a 1736. podiže se barokna fontana sa skulpturama ispred grote.
U drugoj polovici 19. stoljeća perivoj se obnavlja u romantično-historicističkom duhu, što je ponajprije dovelo do sadnje novih domaćih, ali i unesenih (stranih) vrsta biljaka – egzota i kultivara. Od tada perivoj poprima sve više izgled dendrološke zbirke. U zapadnom dijelu posjeda počinje se 1905. godine podizati novi perivoj, na predjelu zvanom Drvarica, na podlozi dijelom staroga maslinika, a dijelom prirodne vegetacije makije i gariga. Uneseni su nasadi egzotičnog i autohtonog raslinja. Tlocrtno rješenje slijedi historicističke i kasnoromantične predloške s mnoštvom kamenih građevina – terasa, vidikovaca, kamenih stubišta – preko kojih se spušta do obalnih stijena. Taj je dio Arboretuma dva puta stradao u požaru – 1992. i 2000. godine.
Nakon proglašenja Arboretumom 1948. godine, dio površine i građevina otvoren je javnosti, a drugi je dio korišten za istraživački rad i za redovito održavanje. Prva obnova napravljena je 1965., a druga 1980-ih godina, kada su preoblikovana četiri uresna vrta.
Povijesni maslinici
Na posjedu u Trstenome masline su sađene od 16. stoljeća, ali kao malobrojna i pojedinačna stabla, a Gučetići su ulje za jelo i za svjetlo kupovali. Prva do sad pronađena evidencija o dobivenom ulju i kmetovima koji uzgajaju masline u Trstenom potječe iz 1717. godine. Kasnije, tijekom 18. stoljeća, maslinici su intenzivno proširivani i maslina postaje prevladavajuća kultura. Kojim su obimom povećavani maslinici u to vrijeme pokazuje jedan zapis iz 1735.godine, kad je Gučetić u mjesecu svibnju posadio u Trstenome 1200 mladih maslina. U prvoj je polovici 19. stoljeća Gučetićev posjed dosegao svoju najveću površinu i obrađivao ga je do tada najveći broj kmetova. Zemlje su bile zasađene pretežno maslinama i lozom. U Trstenome se na carinama uzgajalo 1500 stabala maslina, a na terenima koji su bili dani kmetovima na obradu uzgajalo se 5900 stabala maslina. U to su vrijeme u Dubrovniku maslina i loza bile osnovne kulture, najproduktivnije i jedine čiji su proizvodi dostajali za izvoz. Povećanje uzgoja maslina na posjedu pratila je i potreba povećane prerade te se izgrađuju dodatne gospodarske građevine.
Uz staru mlinicu s jednim kamenim mlinom i jednim torkulom od hrastovine, uređuje se i druga s dva mlina i dva torkula, a njima nasuprot izgrađuje se novi magazin za masline. Već za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata počinje zapuštanje udaljenih maslinika u koje vrlo brzo useljava prirodna vegetacija. Nakon Drugoga svjetskog rata, kad je ostatak Gučetićevog ladanjskog posjeda proglašen Arboretumom, zakonom zaštićen i predan Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, zatečeni se maslinici nastavljaju obrađivati i koristiti.
Obnova povijesnih maslinika
U velikom ljetnom požaru 2000. godine, u kojem su izgorjele dvije trećine od cjelokupne površine Arboretuma, ostala je sačuvana mala površina starog maslinika. Taj preživjeli dio starog maslinika postao je 2002. godine jezgra obnove povijesnog maslinika. Na očuvanom dijelu determinirano je 7 starih sorti maslina, od 15, koliko ih je zabilježeno za Dubrovačko primorje. Stara stabla obnavljana su obrezivanjem i prihranom, a izgorjela prorjeđivanjem izbojaka i uzgojem mladih stabala. Usporedo su cijepljenjem i uzgojem sadnica introducirane i preostale stare sorte Dubrovačkog primorja. Obnovljeni maslinik na površini od 15.370 m2 već donosi urod i karakteristično, kvalitetno ulje. Na ovoj se površini uzgaja oko 200 stabala maslina, što obuhvaća 15 sorata: Oblica, Mezanica, Bjelica, Uljarica, Mrčakinja, Dužica, Jeruzalemka, Kosmača, Zuzorka, Grozdača, Velika Lastovka, Piculja, Murgulja, Žabarka i Želudarica.
Prirodna obnova vegetacije na opožarenim površinama Arboretuma – koje su prije požara većim dijelom bile pod šumom alepskog bora i čempresa – iznenađujuće velikim brojem i rasporedom obnovljenih maslina jasno pokazuje da je cjelokupna površina, osim užeg priobalnog pojasa, bila terasirana i kultivirana kao maslinik, mjestimice miješan kulturom rogača, mjendula i smokava. Na površinama maslinika koje nisu mogle biti obnovljene planskom obnovom obnavljanje izgorjelih stabala odvijalo se prirodnim putem bez kultivacije te su one do danas zarasle u gusti sklop visoke vegetacije koja će ih uskoro prerasti i one će odumrijeti. Takav gusti sklop predstavlja ugrozu i protupožarno je nedopustiv. Ustaljenim zahvatima protupožarnih prosjeka uništila bi se cjelina povijesnoga maslinika te se jedino prihvatljivo rješenje pronalazi u mogućnosti obnove maslinika i vraćanja njegove prvobitne funkcije. S time bi se dobio sigurni, očišćeni i kultivirani prostor kao vanjski štit povijesnim perivojima, ujedno višestrukog značaja i namjene.
Približna površina novih maslinika iznosila bi oko 42.287 m2. Uz sadnju maslina obnovili bi se i izvorni suhozidi. Svrha i cilj obnove povijesnog maslinika uz stvaranje zbirke autohtonih sorata ima trojaki smisao: očuvanje kulturne i etnološke baštine, očuvanje genskog fonda tj. autohtone, poljoprivredne bioraznolikosti i uključivanje maslinika u turističko gospodarstvo.
