Razlikujemo PET STILSKI PREPOZNATLJIVIH ETAPA PERIVOJA
Renesansna etapa – dijeli se na dva razdoblja: razdoblje rane renesanse, koje traje od osnivanja, krajem 15. stoljeća i u prvoj polovici 16. stoljeća. Početna prostorna zamisao perivoja pokazuje ranorenesansne značajke od kojih je najizrazitija otvorenost i povezanost perivoja i ljetnikovca s okolnim krajolikom te podudarnost osi ljetnikovca s osiperivoja, koja se već u toj najranijoj etapi pokazuje kao dvosmjerna i nositelj je perivojnih sadržaja i kompozicije perivoja.
Za razdoblje kasne renesanse u drugoj polovici 16. stoljeća, kad je perivoj postao jedno od središta intelektualnog života Dubrovnika, još nema pronađenih arhivskih dokumenata te se može samo pretpostaviti da dolazi do daljnjeg raščlanjivanja i organizacije prostora unutar lovorova gaja i do pojave renesansne fontane na završetku kompozicijske osi.
Barokna etapa – u odnosu na talijanske vrtove počinje sa zakašnjenjem, tek nakon velikog potresa 1667.traje tijekom cijeloga 18. stoljeća. Uzdužna os postaje glavni i prepoznatljiv nositelj barokne kompozicije, razvija se i produžuje kroz gaj do potoka te spaja u nizu sve reprezentativne građevine: paviljon, ljetnikovac, kapelicu, fontanu i akvedukt. Takvim razvojem glavne osi perivoja ljetnikovac dobiva ulogu središnje ravnotežne točke između dvije suprotne orijentacije, na krajolik izvan perivoja i na nimfej unutar perivoja. Proširenje ortogonalne mreže šetnica, izvedeno je šišanim šimširovim živicama i bosketima, a za dubrovačke prilike velika i raskošna, reprezentativna fontana-nimfej, povezana s akveduktom, unosi 1736. godine u stari gaj novi sadržaj u duhu baroknog klasicizma.
Romantičarsko-historicistička etapa – započinje polovicom 19. stoljeća, kad Baltazar Bassegli Gozze planski obnavlja perivoj. U smjeru uzdužne osi perivoja na barokno se proširenje nadovezuje nova, romantičarska sekvenca s jednom simboličnom, krivudavom šetnicom. Na starim je perivojnim površinama u renesansnom i baroknom dijelu perivoja. Baltazar prema svojim crtežima izveo historicističke uresne vrtove (parterre). U današnjim se ostatcima starih parternih nasada prepoznaje šest Baltazarovih crteža, pronađenih među obiteljskim arhivskim materijalima. Sadnjom novih, domaćih i stranih vrsta biljaka, egzota i kultivara preobražava se stara perivojna kompozicija i već do kraja 19. i početka 20. stoljeća počinje sve više sličiti dendrološkoj zbirci.
Kasnoromantičarsko-historicistička etapa – započinje 1905. godine gradnjom novog perivoja na Drvarici, kao tipa složenog perivoja karakterističnog za razdoblje 19. stoljeća, ali koji se zbog pripadnosti klimatskom i kulturološkom mediteranskom podneblju izdvaja od istih europskih perivoja kao mediteranska inačica pejzažnog perivoja. Perivoj se izgrađivao postupno, najprije ulazni, geometrijski dio, a kasnije pejzažni dio, uklopljen u prirodnu vegetaciju s mjestimičnim unošenjem dekorativnih i egzotičnih vrsta, pri čemu su potpuno iskorištene prirodne pogodnosti i orografske vrijednosti. Perivoj se ističe samosvojnom vrsnoćom arhitektonske kompozicije što je čine terase, vidikovci i kamena stubišta, koja se obronkom spuštaju do samih obalnih stijena.
Etapa zaštite i obnove – počinje 1948. godine, nakon što je cjelina ladanjskoga posjeda s perivojima i jednim dijelom poljodjelskih površina proglašena arboretumom i zakonom zaštićena. Prenamjenom dio je površina i građevina otvoren za javnost, a dio je korišten za obavljanje istraživačkog rada i redovnih funkcija održavanja. Prva obnova započinje 1965. godine preoblikovanjem četiri uresna vrta. Osamdesetih je godina 20. stoljeća također preoblikovanjem izvedeno još nekoliko obnova. Od 2000. godine izrađuju se geološke, geodetske i orto-foto karte, a 2006. godine grafi čki prikazi postojećega stanja vegetacije i građevina. Usporedno se obavljaju istraživanja povijesnih mijena i razvoja perivojnih i poljodjelskih površina ladanjskog posjeda te izrada prirodne i povijesne matrice kao podloge za plan zaštite i obnove ukupne cjeline ladanjskoga posjeda.
